Kao kristalna kiša, S neba mi padamo. U ovaj svijet boli, tako prazan i hladan. Kao meteori Putovali smo tako daleko, da bi danas bili uz tebe. Ovu jednu jedinu priliku, zajedno ćemo iskoristiti naša sudbina leži, na našim odlukama. Zato, kad pada tama, na zemlju prekrasnog svjetla. Još uvjek ćemo sjati snažno i blistavo. Došli smo biti uz tebe i to ćemo obećanje održati. Nema planine previsoke, nema oceana predubokog. I kad proljeće dođe, nakon zimske oluje, tako snažne, vratit ćemo se tamo gdje pripadamo. Znam da sam možda živjela, tisuću života. I znam da sam možda umirala, tisuću puta. Ali, da sam znala da ću ovdje biti, s tobom, nekako, uradila bih to opet, istog trena. Kao kristalna kiša, s neba mi padamo. U ovaj svijet boli, tako prazan i hladan. Kao meteori, putovali smo tako daleko, da bi danas bili uz tebe. (od nekog ko prakticira Falun Gong) (prevedeno s engleskog) |
Zašto si ušao u moje snove ako ne znaš da voliš? Moji su snovi od ljubavi stvoreni. Samo si ostao bez slobode zarobljen čudnim nitima mojih čežnji. Uzalud ih kidaš i zubima i noktima -samo sebe povređuješ. ...A sam si ne tako davno, htjeo i željeo da svi moji snovi budu obojeni tvojim pogledima. |
Sačinjen od osmjeha, stisnutim se ustima štitim od kiše. U meni cvate nebo i bezbroj malih sreća čini me sobom. Jedna žena je rođena i živi negdje u ovom gradu. Želim ju naći. Znam, proći će kroz poneki oblak tuge, bez lutanja i žurno, jer ona čeka mene negdje u ovom gradu. Jedna je rijeka zastala da sačeka more. Od mojih malih sreća sagradit ću najljepši osmijeh na njenom licu i skrenut ću njen pogled na istok gdje plamti nebo. |
Popravila je nabore svoje haljine i namjestila se udobnije na klupi. Pogled joj je šarao površinom bistrog jezerca kojim su klizili labudovi, ponosno uspravljenih elegantni vratova. Nije ih skoro ni primjećivala, misli su joj bile negdje drugdje. Povremeno bi okrenula ljupku glavicu i stresla njome da sočiju makne smeđi pramen koji joj je zaklanjao pogled na stazu između drveća. Ova kopča za kosu nije baš dobra, morat će reći guvernanti da joj nabavi bolju. Dugo je tako sjedila u iščekivanju. Kad se pojavi, željela je izgledati lijepo, poželjno, zamamno da neodbije od sebe nečim njegovo ponosno srce. Jer on nije bilo kakav princ, on će izabrati samo neku ravnu sebi. Znala je da ga je dostojna, samo neka joj pruži priliku da mu to dokaže. Znala je da je lijepa ali zadivit će ga ona i drugim svojim osobinama od kojih ne svjetluca samo oko nego i srce. Da je pametna, svi su ju u to uvjerili. Uvidjet će da je i ponosna kao što princeza i mora bit. Kad ju odvede u svoj dvorac, dokazat će da je čast obostrana. Možda je malo premlada za udaju ali je spremna. Konačno, lijepi prinčevi ne nalaze se tako lako, nejašu svaki čas ovim parkom. Sunce se spustilo na brda, žabe su započele razgovor. Stazica je utonula u sjene, tiha. Nikakvog topota kopita. Izgleda da on ni danas neće proći ovuda. Nije važno, čekat će ga ona i sutra, i preksutra, i koliko god treba. Kad dođe, bit će spremna. Iz tih misli prenula ju je škripa starih daščanih vrata i nježni tatin glas. -Princezo, dođi kupus je kuhan ! Uznemirile su se patke u mlaki i počele se glasati, a ona je uzdahnula, ustala sa panja, popravila haljinicu da se čim manje vidi zakrpa i krenula na večeru. Ipak je još jednom bacila pogled na stazu koja se gubila u tami između prašnog grmlja i osušenih akacija. Ivica Smolec (2006) |
Ove su riječi crne od dubine, ove su pjesme zrele i bez buke -one su, tako siknule iz tmine, i sada streme ko pružene ruke. Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik i katkad su mi drage moje rane, jer svaki jecaj postati će zlatnik, a moje suze dat će đerdane. _No one samo imati će cijenu, ako ih jednom, u perli i zlatu, kolajnu vidim sjajno obješenu, ljubljeno dijete, baš o tvome vratu. Tin Ujević (1891-1955) |
Dok noćas kiša pljušti po ulicama Pokušaj da plačeš, Pokušaj da nađeš u svojim skicama Zašto se to desilo baš tebi. I dok kroz prozore očima hvataš kapi kiše I gledaš svoj odraz u staklu, Pusti muziku nek jeca tiše I nemoj ružno misliti o sebi. Pokušaj da plačeš i srešće nam se oči, U paklu mom bar jednom budi. Upamti da dani lakši su nego noći I utonu u svoje more. Maziću te lagano mislima Jer misliš da kraj je lijep i lak A sličan si jadnicima Koji lažući dočekaju sve zore. Dok noćas kiša pljušti po tvom krovu Pokušaj da plačeš, Ja bi ću samo crvenilo na tvom slovu Tiha kao ova tama. I ne slušaj kišne riječi jer su nadanje pusto Da dan će ubrzo doći, Jer meni treba neko društvo Da noćas ne plačem sama. anakki |
Za radost Boga u nama pijem. Za sjaj njegov u kristalu, vatri, suncu, pijem. Pijem, ne da se opijem, već da se opijam, i dno ove čaše u blaženo bezdno spuštam. Vesna Krmpotić |
Postajem kamen Govorim svojoj ljubavi Kad smo skupa, Kad smo skupa, a među nama tri dana hoda, tri noći sna. Jer ovaj zrak oko mene zgusnut umire Čim ga želim dotaknuti. Dubravko Škurla (1933-1957) |
Šta je strah? Hladan znoj, noge klecaju, srce snažno lupa, hoće da iskoči... Znate li šta vam se događa u tom trenutku? Šta je izazvalo takve reakcije? Zašto vam se usta suše i u tijeo uvlači nemoć koja vas parališe? -imam rođendan danas pa od toga ;) fraza koja mi se urezala u srce; "TOČNO U PONOĆ ISKRENO I OD SRCA ŽELIM DA TVOJE SRCE ZA MENE KUCA...." Poput ljutnje, radosti, tuge, i strah je ljdska emocija. Ponekad blage, ponekad snažne, emocije nastaju kada je mozak zatečen i iznenađen. Mozak prima i analizira informacije koje dolaze od naših čula (oči,uši,nos...) pažljivo promatra logički nastavak onoga što nam se događa. I reaguje. Tako smo, ponekad, iznenada sretni, zadovoljni, uplašeni, bijesni... Za specijaliste, emocija je psihološka i filozofska reakcija (rad hormona ili nervnog sistema,,,), koja nastaje pred iznenadnom i ne predviđenom situacijom. Ta reakcija predstavlja adaptaciju na promjenu naše okoline i javlja se prilikom pojave opasnosti, prijetnje ili rizika. Ta emocija, zapravo, priprema organizam da efikasno reaguje kako bi obezbjedila njegovo preživljavanje. No, da li na pojavu opasnosti, kada ih strah obuzme, ljudi i životinje reaguju na isti način. |
Želio sam te danima, želio godinama i želja je bivala sve veća, a onda sve manja i umirao sam pomalo od želje i beznađa i umro sam sasvim i više me nema, a želja je moja uvijek živa ostala i bez mene živi, u zraku izgubljena. Nikola Miličević |
Gledao sam te u snu. Tužan. Mrtvu. U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, Na visokom odru, agoniji svijeća, Gotov da ti predam život kao žrtvu. Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, Sumnjajući da su tamne oči jasne, Odakle mi nekad bolji život sjao. Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, Sve, što očajanjem htjedoh da oživim U slijepoj stravi i u strasti muke. U dvorani kobnoj, mislima u sivim. Samo tvoja kosa još je bila živa, Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva. Antun Gustav Matoš |
Ljubavna pjesma Gdje nisi ti i tvojih očiju sjaj, tamno je meni. I uz jasno treperenje svijeća, tamno je meni. I kraj tihog plamena sada tamno je meni. Sunčana svijetlost samo me ranjava, tamno je meni. Gdje tebe nema i tvojih očiju, tamno je meni. Bhartrihari |
Osvajati tvoju ljubav Osvajati tvoju slobodu: Isto je Što i svjetlost razlamati Dijeliti mene od tebe, I onda kad nas nema: Isto je Što i more radvajati. Enes Kišević |
Probudila me, noćas, zagušljiva vlažnost znoja. Ah, da, i namjerna buka zvijezda na nebu, pa moj san ne može u miru otpočinuti. Ustajem i krećem u šetnju, a moj nemirni um, ne može se smiriti, skuplja nebo u očima i traži mjesto na kojem ću osmijehom zastati. Ovo nebo, ponekad i noću zna zapjevati, ali postoje pravila kod ovakvih iznenađenja; treba znati razdvojiti krošnje koje je sunce opeklo, od onih na kojima su ptice smirene u lakoći perja, jer odmah iza zelenih mirisa započinju vjetrovi, koji u neizrecivoj tišini voda ispiru grlo neba, i namještaju beskrajne glasnice uzduž horizonta. Ne kažem da sinoć nisam pokušavao čuti, ali zmeđu bešumnih valova rijeke i oblaka, odjeknula je odjednom prašina, zasula granje, a preplašeno lišće, osjetivši prijetnju vjetrova galamilo je parkom kao na kakvom sajmu, i moje su se noge uzaludno nadvikivale s koracima. Poznam puteve, ali po njima ne hodam na pamet, jer moje tihe i strpljive čežnje jasno teku kroz mene, kao godine što ostavljam za sobom u gustom mraku, nijemo i nečujno me slijede u samoći. Sad već po tko zna koji put i nikako slučajno, sve češće pratimo mjesečinu i zajedno učimo šutjeti, napokon možemo slušati kako drhte glasnice neba. Ako zanemarim prazninu pristiglu u moje naručje, slobodno mogu potrčati beskrajnim disanjem trave, i podsjetiti svoje tijelo da je izraslo iz temelja zemlje. Ne smijem samo kružiti beskrajnim krugovima čekanja, niti se umarati jureći po tragovima izgubljenog vremena, jednostavno trebam slušati slobodu iz glasnica neba. A moja sjena? Kao statua još sanja uzdrhtali pogled ruku, i mašta o onom pupoljku iz koje crvena vatra teče. Umorna od jurnjave, o glatkoj pjeni uzdaha sanja, ali osjeća kako nad mojim srcem zadovoljno drhti noć, jer i do nje dopire zrak nekako skladnije i mekše. Čini se da po udaljenom rubu neba ipak klizi zvuk, kao da nebeske usne počinju stvarno pjevati. Žal Kopp |
"Poezija je samo trag života. Plamti li tvoj život, poezija je samo pepeo plamtećeg žara." |
A kad zaboravis sarene pokrivace srijedom i subotom A narocito kad zaboravis nedelj; Kad zaboravis nase trenutke nedeljom u krevetu, Ili mene kako sjedim na radijatoru ulicne sobe u tromno popodne, i gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi; Zagrljenu priprostim starim kucnim ogrtacem nenadanja; I nista ne moram raditi, i sretna sam... I kad ponedeljak nebi nikad trebao doci! Kad to zaboravis kazem... I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima, I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon, I kako smo konacno odlazili na nedeljni rucak; U stvari, kroz ulicnu sobu do stola zamrljanog tintom u jugozapadnom kutu, na nedeljni rucak. A to je uvjek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rizom, i salata, pa razeni kruh i caj, i kolacici s cokoladnim mrvicama. Kazem kad to zaboravis... Kad zaboravis moj tihi predosjecaj Da ce rat zavrsiti prije nego sto dodje red na tebe; I kako smo se konacno svlacili, Gasili svjetlo, uranjali u krevet, Lezali nocas opusteno u nedeljno svjezoj posteljini I njezno se slivali jedno u drugo... Kada, kazem zaboravis sve to, Tada mozes reci, tada cu mozda povjerovati Da si me dobro zaboravio. Gwendolyn Brooks |
U rosno jutro pred pogledom mi smo more i valovi sto se razbijaju o stjene te mi dodje osjecaj ljubomore kada se sjetim andjeoske ljepote bjele jer opijena mirisom i ocarana bojama izmedju magle i galebova stvorila mi se slika andjela slika kao koju da cuvam prizor od ociju stranih te budi sunce da zaboravilo ne bi, obasjati uspavane domove, ali slika ta poput divlje ruze i trnove ima, te se polagano gasi i nestaje, magla se dize, oblaci zaklanjaju sunce, a zrak se puni prasinom kao svjetlo sjenama i tako ostajem sama na hridu a mislima odlutam u proslost divnu... |
Moja je duša jesenji oblak, Oblak rastrgan, Kao krpa. Bačen na nebo. Ja volim, oblake u jesen. Lice mi je, mrko, suncem spaljeno. Moje oči u oblake gledaju. A misao? Misao je upravljena k tebi. Dragutin Tadijanović |
Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav prestaje. Postoji dodir dvije ruke koji se opire svim rečenicama. Postoji pogled što bukti kao veliko vitlejemsko ognjište "il mala acetilenska lampa zelenog sjaja... Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja čudesna ko velika okuka Misisipija. Ruke, oči, tepanja- pomoću njih se ljubav bori i gradi. Postoje cipele koje ljubav nosi i njen dolazak je tajna. Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima i nije nađeno ni jedno mudrije od ovog: Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav prestaje-a ljubav ne traži ništa... Karl Sandberg |
Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme da te volim i ne gasim ti svjetlo u očima prije spavanja ne govorim ti nešto nježno i ne grlim ti dušu ali ovo ti moram reći previše je gorkog i ljudi su grubi pa ako i ne govorim još uvijek te ono najljepše u meni voli i ljubi Ž.Krznarić |
NE BUDI DALEKO OD MENE Ne budi daleko od mene ni jedan dan, jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug i cekat cu te na nekoj stanici kad negdje daleko usnu valovi... Nemoj otici samo ni jedan cas, jer tada, u tom casu, spoje se kapi nesanice i mozda se sav dim sto trazi svoju kucu doci da ubije i moje izgubljeno srce... Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pijesku, jao, neka ne lete tvoje vijedje u odsutnosti: ljubljena ne idi od mene ni za trenutak, jer u tom otici ces tako daleko da cu obici zemlju ispitujuci hoces li se vratiti ili me ostaviti da umrem. Pablo Neruda |
Naša soba miriše po tamjanu, po starom vinu. I svijeća plače suzama bijelim. Krevet se naseli pun zrikavaca od poljubaca koje s tobom dijelim. Kroz šuštave modre zastore zore slute se obrisi tijela što gore. Enes Kišević |
umro sam a ti mi oprosti što sam tako žureći zaboravio ruku da ti stisnem i poljubim te onako kako sam uvijek činio odlazeći oprosti mi što sam proljeće jedno zauvijek u sebi odnio ali sjeti se ostale su pjesme u desnoj ladici neuredno složene snaći ćeš se i iz njih sad ljubav izbija te pjesme to sam ti sad ja oprosti mi nije bilo vremena za opraštanja suviše smo se voljeli da bismo mogli nešto drugo tako žureći nisam ni pomislio da ćeš biti tužna zbog svega i sada mi je žao zbog te praznine koja nas dijeli zbog toga što će nas jednu vječnost zvijezde razdvajati i što neću moći više usne da ti dodirnem |
Otkada sam, željo moja, Tvoju suzu popio, nisam više, pile moje. Crnog oka sklopio. Kad sam ono, tugo moja, Cijelu noć te ljubio, pamet sam i dušu, dušo, Sreću sam izgubio. Otkada sam, diko moja, Tvoju suzu popio, U hajduke htjedoh poći Pa sam ti se propio. A.G.Matoš |
Očaranost magijom Srebrnog sjaja krhkost bića u plodu vremena Pustih Pun mjesec u sobu Kroz širom otvoreni prozor Da ne budem kao, uvijek sama. N.Maroševac |
Čini mi se da sam te morao voljeti na bezbroj načina, bezbroj puta, U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek. Moje opčinjeno srce je napravilo i iznova stvorilo ogrlicu pjesama Primi je kao dar i nosi oko vrata na svoje različite načine U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek. Kada god čujem stare priče o ljubavi, to je stoljećima stara bol, Ta stara priča o razdvojenosti ili zajedničkom životu, Kao što uvijek gledam iznova u prošlost, na kraju uvjek ti iskrsneš Prekrivač sjaja polarne zvijezde koja isijava kroz tamu vremena: Postaješ simbol onoga što se pamti zauvijek. Ti i ja plutamo na ovom mlazu koji dolazi iz izvora Srca vremena ljubavi jednog prema drugom. Igrali smo uz milijun drugih ljubavnika, dijeleći istu Stidljivu dragost zbog sastanka, iste potresne suze rastanka Stara ljubav, ali u obliku koji se rađa i rađa uvijek iznova. Danas je ta sila pred tvojim nogama, pronašavši svoj kraj u tebi, Ljubav čovjeka svih vremena, prošlosti i vječnosti: Univerzalna sreča, univerzalna tuga, univerzalni život. Sjećanja na sve ljubavi spajaju se sa ovom našom ljubavlju. I pjesme svih pjesnika, prošlosti i vječnosti. R. TAGORE |
Od celog ovog našeg osunčanog života Ja želim samo baštensku klupu I tamo mačku koja se sunča... Tamo bih da sedim S pismom na grudima, Jednim šta više sasvim malim pismom. Eto, tako izgleda moj san. Edit Sedergran |
Toliko gledah ljepotu da se moja vizija izjednači s njom. Obrisi tijela. Crvene usne. I čulnost udova. Kosa kao sa grčkih statua, uvijek ljupka, čak i nečešljana, njen pad preko blijedog čela... Likovi ljubavi, kakve ih moja poezija žuđeše u noćima mladićstva, srećem ih tajno, u dubini noći... Konstantin Kavafi SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS SVIMA! |
Svakog dana šetala se Sultanova kćerka divna, U suton kraj šedrvana, Gdje žubore bijele vode. Svakog dana rob je mladi, Stajao kraj šedrvana, Gdje žubore bijele vode; Svakog dana bivao je bljeđi. Jedne večeri mu mlada Sultanija naglo priđe: "Tvoje ime hoću znati, I otkud si, kojeg roda?" "Muhamed je moje ime, Moj zavičaj žarki Jemen, Od roda sam onih Azra Koje umiru kad ljube." Hajne |
Ljubavi tvoja daleka tišina poprima oblik pustoši Kruti se nada nad ispucalim krajolikom Zrak visi u krpama U naslonjenoj pukotini jeseni prazni se tvoja slika dan se smanjuje u škrapi Troši misao u nesmislu Andriana Škunca |
Moji su dani daljine plave nad kojima plovi pjena sna i jave. Da s proljeća dođem, zašto nisam ptica, da opet vidim neka draga lica? Ivica Smolec |
< | rujan, 2008 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv